ZAIM IMAMOVIC

Zaim Imamović, rođen je 26. avgusta 1920.
godine u Mrkonjić Gradu. Živio je u Travniku.
Skoro sav svoj život proveo je u Sarajevu, a
povremeno je odlazio u Počitelj na imanje, u
svoju vikendicu. Iza njega su ostali kći
Jasminka i sin Nedžad (poznati gitarista i
pjevač) kao i unučad. Umro je u Sarajevu 2.
februara 1994. godine. Ostaje nam sjećanje na
evergrina u narodnoj muzici Bosne i
Hercegovine. Ovakav čovjek se rijetko rađa, bio
je uzor velikim pjevačima i mnogi su ga stavljali
na prvo mjesto kao svoga idola.

Ime Zaima Imamovića, kao estradnog
narodnog umjetnika, interpretatora,
kompozitora, ostalo je upisano u antologiju
sevdalinke i pjesama drugih naroda. Većinu
svoga života proveo je u tumačenju i
interpretiranju sevdalinke.

Po rođenju iz Mrkonjić Grada nakon godinu
dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u
Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj ”
Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok se
1936. godine nije nastanio u Sarajevu. Ostao je
bolan za Travnikom, a to je grad sevdaha i
sevdalinka koji je imao svoju pjesmu ”Kolika je
viš’ Travnika bojna?” pa je Zaim za nju i
sentimentalno vezan, tako da je rado stavljao na
svoj repertoar.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je
svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac
kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to
vrijeme bili su članovi MKUD ”Gajret”. Poveli su
jedne večeri i Zaima na probu, gdje je horovođa
Cvjetko Rihtman pristao da čuje Zaima kako
pjeva i odmah ga zadržao. Napustio je tekstilni
zanat u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u
horu nastupao je na zabavama Društva prateći
se sam uz harmoniku. Već tada se otkriva
Zaimov talenat za umjetnost.

Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945.
godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo.
Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce.
Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa
emitovanjem programa i okuplja pjevače. Prvo
javljanje je 10. aprila 1945. godine kada je
tehničar na radiju Đorde Lukić-Cigo objavio: ”
Ovdje Radio stanica Sarajevo. Danas je
Njemačka kapitulirala.” Tada su mnoge emisije
išle ”uživo” jer se oskudijevalo sa tehnikom i
opremom. Svaka greška ne bi se mogla brisati,
ostala je u eteru. Samo na takav način se
mogao ocijeniti kvalitet pjevača. U doba kada se
gramofonske ploče nisu tako mnogo snimale,
kada smo narodnu muziku slušali preko rijetkih
radio prijemnika (Kosmaj, Nikola Tesla,
Vesna...), tada smo mnogo više saznavali šta je
lijepo u muzici, a naročito u
bosanskohercegovačkom sevdahu. U to
vrijeme se Zaim predstavio sa tri melodije po
kojima smo ga zapamtili: ”Gledaj me draga”, ”
Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim,
pješke hodim”. On već tada postaje pjevač po
osjećaju, a pjesnik po duši, umio je da nam
dočara prosto romantična doba koja još samo
u sevdalinkama postoje, da nam ih približi, da
ih osjetimo i shvatimo. Njegovi uzori su bili
danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad
Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Rado ih je
slušao i od njih učio kako pjesmu treba
usavršiti i interpretirati.

Pjesme je prikupljao i upotpunjavao svoj već
tada bogati repertoar. Njegov glas je osoban, a
pjevao je manirom koji je bio blizak, ali ipak
neuhvatljiv za mnoge pjevače narednih
generacija. Zbog toga se do sada nije pojavio
pjevač za kojeg bi moglo da se kaže: – pjeva
kao Zaim Imamović. Iako danas neki kažu blizak
mu je Andrija Števanić, ipak, Zaim je Zaim,
nezamjenjivi pjevač.

Pjevao je malo kroz nos, ali mu se nažal ne
uzima kao vokalni nedostatak, već kao sredstvo
pomoću koga dočarava atmosferu Orijenta.
Otuda nije ni čudo što je reprezentovao našu
zemlju na Folklornom festivalu mediteranskih
zemalja u Alžiru. Majstor je dinamike pjevanja,
što je veoma bitno za uvjerljivost interpretacije.
Sarajevo je bilo metropola sevdaha, pa su
mnogi pjevači imali želju da ostanu i da žive u
njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945.
godine, jedini put afirmacije bila Radio stanica
Sarajevo. U predratnoj generaciji pjevača bili
su: Samija Alajbegović, Munevera Berberović,
Esma Buljubašić, Lela Karlović, sestre Mira i
Dragica Sabljak, Mica Talaja, Kadira
Karahasanović, Enver Ekić, Arif Merdžanović,
Hamdija Samardžić, Alija Nuhbegović (pjeva,
svira harmoniku i klavir, poslije postaje i
novinar), Jozo Penava (poslije postaje i vođa
Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva),
Osman Plivčić, Varešanović, te Avdo Buzar
kafanski pjevač i svirač, i drugi.


Nijaz Batlak: Kujundžiluk

Tek negdje iza 1945. godine pojavljuje se nova
garnitura pjevača u kojoj je Zaim Imamović
(pjevač, harmonikaš i frulaš), Ibrahim Aščerić,
Vejsil Hadžibegić, Jozo Kristić, Slobodan Lukić,
Tugomir Alaupović, te oko 1950. godine
nastupaju: Zumra Mulalić, Nada Mamula,
Nadežda Cmiljić, Radmila Jagodić, Izeta
Selimović-Beba, Mile Petrović, Vlado Mulić,
Božidar Ivanišević, Mile Bogunović (pjevač,
voditelj, humorista), Milan Eterović, Mileta
Rajčević, Safet Isović, Himzo Polovina, Zehra
Deović, Zora Dubljević, Meho Puzić, duet
Mustapić-Sušac, Husein Kurtagić, Nedjeljko
Bilkić, Stanimir Petrović-Lale, Zekerijah Đezić i
mnogi drugi.

Mnogi od ovih pjevača postali su veterani
sevdalinke i divne narodne izvorne pjesme, koje
je u to vrijeme naročito Radio Sarajevo
arhiviralo i emitovalo. Ipak, najveći veteran
pjesme je bio Zaim Imamović.

Mnoga od poznatih imena učili su od Zaima i
većina od njih je kazala da je Zaim nezamjenjivi
izvođač sevdahlinke. Sevdahlinke koja ima
svoju dušu i koja je u narodu nastala, živjela,
mijenjala se, bila je do današnjih dana i ostala
izraz svega onoga što je naš narod na ovim
prostorima kroz vijekove živio i osjećao. Sve je
kroz pjesmu kazano. Sevdahlinka je sačuvana,
prenošenjem s koljena na koljeno, usmenim
putem od grla do uha, od uha do grla. Njeni
mnogi autori melodija i teksta su nepoznati,
zato je i postala izvornom baštinom naroda koji
je čuva i njeguje. Dakle, narod je njen kolektivni
autor. Zaim je izraziti tenor, s lijepo obojenim
glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za
melizmatičko ukrašavanje melodija koje je
interpretirao.

Safet Isović – veteran narodnih pjesama često i
ponosno ističe da se smatra Zaimovim
učenikom.

”Zaim Imamović je bio prava škola lijepoga
pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske
pjesme – sevdalinke. Svejedno što je
godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača
u zemlji, i nije nebitno najbolji, skromnog, tihog i
nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije
pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju
glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko
nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad
svega ukrašavao je svaku sevdahlinku na svoj
način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju
tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do
efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je
osoben glas, velikog volumena, velikog
intenziteta, iako je pjevao na lagani i ležeran
način. On nikad nije pretjerivao, imao je
određenu mjeru za pjesmu.”

Znao je i snimio Zaim mnogo narodnih
pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su
preuzimale i druge Radio i televizijske stanice u
zemlji i inostranstva Obišao je zemlju i gradove,
a bio je sa pjesmom i na nekoliko kontinenata.
Učesnik je karavana pod nazivom ”Sevdah
putuje Evropom”. Svuda je dočekivan i ispraćen
ovacijama. Reprezentovao je našu narodnu
pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji
način. U vrijeme kada je bio najpopularniji
najmanje je zarađivao. Živio je od plate
skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je
zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i
uveseljava bez honorara, a počesto i bez putnih
dnevnica se iste večeri morao vraćati u
Sarajevo. Ne mogu a da ne iskažem nekoliko
naslova sevdalinki koje su se našle na
njegovom prebogatom repertoaru: ”Haj,
Moščanice vodo plemenita”, ”Od kako sam
sevdah svezo”, ”Okreni se niz đul-bašču”, ”Haj,
sadih almu na sred Atmejdana”, ”Ja zagrizoh
šareniku jabuku”, ”Đul Fatima po đul-bašči
šeće”, ”Haj, bejturane, aman, Bog t’ ubio grane”,
”Snijeg pade drumi zapadoše”, ”Kad puhnuše
sabah-zorski vjetrovi”.

Po mome mišljenju jedan od najljepših
snimaka RTV Sarajeva je pjesma koju je
snimio sa Narodnim orkestrom Radio Sarajeva,
a to je:

”Oj, djevojko, ašik dušo”
Nakon Drugog svjetskog rata na njegovom
repertoaru su se našle i novokomponovane
narodne pjesme bliske izvornom narodnom
melosu. U svojim kompozicijama je i pisac
teksta i kompozitor muzike. Često je sarađivao
u tandemu kao pisac teksta ili kompozitor
muzike sa Jozom Penavom tadašnjim
rukovodiocem Tamburaškog orkestra Radio
Sarajeva. Takođe je sarađivao sa veoma
cijenjenim harmonikašem i vođom Narodnog
orkestra Radio Sarajeva Ismetom
Alajbegovićem-Šerbom sa kojim je bio
nerazdvojan sve do njegove smrti 28. jula 1987.
godine, a na tekstove pisca Safeta Kafedžića je
komponovao muziku.

Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim
zapjevao bila je kompozicija Joze Penave ”
Bosno moja poharana”, zatim ”Sarajevo, behara
ti tvoga”, koja glasi:

Sarajevo, behara ti tvoga,
znaš li reći šta za dragog moga?
Otišo je već godinu dana,
ja ga čekam tužna, rasplakana.

Dođi, dragi, milovanje moje,
pa utješi bolno srce moje.
Uzalud je tvoj otac i mati,
kad me, dragi, tvoj pogled ne prati.

Od pomenute pjesme se nije odvajao; uvijek bi
je među prvima stavljao na repertoar. Taj njihov
zajednički biser je u pravom smislu obogatio
bosanskohercegovački narodni melos.

Evo i nekoliko naslova Zaimovih
novokomponovanih narodnih pjesama: ”Slavuj
pjeva na beharli grani”, ”Sve behara i sve
cvijeta”, ”Ne pitaj me stara majko”, ”Nekada
sam sevdisao”, ”Što je lijepo vrelo Moščanice”, ”
Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Imam dragu u
sokaku mome”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Sinoć
gledam sjajnu mjesečinu”, ”Zašto si me majko
rodila”, ”Sjećaš li se draga prošlog ljeta”, ”
Mrkonjiću, rodni grade”, ”Kada dođem rodnom
kraju”, ”Oj, jeseni tugo moja”, ”Moj sokole, sine
od zakletve”, ”Boluje mi moja draga”, ”Da sam
sjajna mjesečina”, ”Kad u bašči zaspu đul
behari”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”
Znaš kad sam ti ljubav darovala”, ”Kad akšam
dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sija”, ”
Pokraj Jajca teče voda Pliva”...

Za cijeli svoj život drugovanja sa narodnom
muzikom dobio je mnoga priznanja. RT
Sarajevo je snimila i u nekoliko repriza
emitovala jednosatnu emisiju o Zaimu
Imamoviću pod nazivom ”Čovjek i vrijeme”.
Nastupao je s mnogim veteranima narodne
muzike, u prvoj emisiji RTV Sarajeva pod
nazivom ”Sijelo na vrelu Bosne”, te u serijalu ”
Priče o starim gradovima” i u posljednjem
serijalu emisija pred sami rat 1992. godine pod
nazivom ”Meraklije” urednika Vehida Gunića i
muzičkog urednika Spasoja Beraka-Spase. U
ovom serijalu je imao nekoliko svojih numera
odmah u početku emisije, a u podnaslovu ”
Pjesme srca”. Nastupao je i snimao audio
kasete, gramofonske ploče pjevajući sa svojim
sinom Nedžadom.

Učesnik je mnogih festivala, naročito festivala ”
Ilidža” na kojima nikada nije ostajao bez
priznanja i nagrada žirija ili publike. Na festivalu ”
Ilidža 1969. godine” uz poznate muzičke
stručnjake postaje i sam član žirija. Na vrhuncu
karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za
arhiv Radio Sarajeva. Među njima je i pjesma ”
Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno
nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Bašagić
darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju ”
Evo ovu rumen ružu”. Sa ovom pjesmom Zaim
se proslavio i smatrao je draguljem naše
baštine.

U rano proljeće, kad sve cvijeta i behara, kada
je Hercegovina najljepša često je Zaim
posjećivao Počitelj, darovao mu je i pjesmu ”
Pjesma Počitelju”. Pored
bosanskohercegovačkih sevdahlinki pjevao je i
pjesme drugih naroda. Naročito mu je bio blizak
melos sandžačkih muslimana. Posebno nam
je dokazivao da je jedna od sandžačkih bisera
pjesma ”Kafu mi draga ispeci oh aman, aman,
dušo za mene”, koja je prvo bila interpretirana
od crnogorskog pjevača Zejbe Pekušića, zatim
malo preuređena muzički od Predraga
Gojkovića-Cuneta iz Beograda, pa do izvedbe ”
Pljevaljskih tamburaša”. Istu je Zaim uvrstio u
svoj repertoar.

Nastupao je na dosta koncerata u duetu sa
Nadom Mamulom; u dijalogu je snimio nekoliko
pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom
Selimović-Bebom. A to su pjesme: ”Hajde dušo
da ašikujemo”, ”Evo mene u tom kolu” Sa
Nadeždom Cmiljić i grupom pjevača u dijalogu
pjeva ”Hercegovačku zdravicu”. Pjevao je sa
Safetom Isovićem, te Milom Petrovićem ”
Zvijezda tjera mjeseca”, ”Igrali se konji vrani”, te
u duetu sa Milom Petrovićem ”Zelen lišće goru
kiti” (Đure Jakšića). Često je nastupao u
mješovitoj grupi narodnih pjevača koja je
djelovala u Radio Sarajevu između šezdesetih i
sedamdesetih godina.

Negdje pedesetih godina u tvornici ”Jugoton” iz
Zagreba, za nepuna tri dana snima trideset tri
pjesme na petnaestak gramofonskih ploča i
jednu LP ploču koje su bile vrlo krhke kvalitete
(78 okretaja).

Pojedinci u Radio Sarajevu su se prije rata
1992. godine neodgovorno ponašali prema
stvaralaštvu Zaima Imamovića, ali i drugih
solista. Mnogi arhivski snimci su uništeni, jedva
je ostala emisija od petka, 2. oktobra 1964.
godine u trajanju od 20 minuta, a pod nazivom ”
Govore o sebi, pjevaju za vas” (O Zaimu
Imamoviću, urednik Zvonimir Nevžala).

O Zaimu su spjevane i pjesme za njegova
života. Jedna od takvih je i ”Kad zapjeva Bosna
naša” (autora Jovice Petkovića) a u izvedbi na
gramofonskoj ploči (45 okretaja) pjeva
Muhamed Pašić-Mašura.

Poznati pjesnik i prevodilac Sinan Gudžević, koji
je rastao negdje na visokom Pešteru, ponesen i
oduševljen Zaimovim pjevanjem, prilikom
posjete Zaimu rekao je: ”Zamišljao sam da živa
ljudska legenda, Zaim Imamović, živi u svili i
kadifi, kad ono tamo, Zaim živi skromno kao i svi
smrtnici. On je, bolan, pravi rođeni, autentični
narodni umjetnik...” Sinan mu je posvetio i
jednu od svojih pjesama.

Pjesma Zaimu Imamoviću

Zaime,
Svi vole da pjevaš
iz grudi,
da se svuda čuješ,
a usta ne otvaraš...

Pred kraj života nečujno se povukao. Tiho je
drugovao s pjesmom čiji je i autor:

Bosno moja plemenita,
U mladost me vrati,
Ja ću tebe za života,
S’ pjesmom darivati...

U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je
preživljavao. To su za njegovu starost,
iscrpljenost i zdravstveno stanje bili veoma teški
dani. Priča se da se za vrijeme agresije,
snalazio, te dolazio u kolega i prijatelja da traži
hranu, te da je svoju harmoniku nosio na pijacu
da je proda kako bi preživio (sedmični list ”
Ljiljan” 1995. godine).

Posljednji stihovi pjesme ”Bosno, moja
plemenita” kaže srce umjetnika se umorilo,
iscrpilo i napatilo, prestalo je da kuca u
Sarajevu, gdje je pokopan u gradu u kojem je
proveo najveći dio života. Ostalo nam je
sjećanje na Zaima – evergrina u narodnoj
muzici. Za sve mu hvala.

Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod
naslovom ”Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio
kaseta njegovih najboljih interpretacija
pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari.
HIMZO POLOVINA

Grad Mostar je iznjedrio vrsnog umjetnika iz
etnomuzicke bastine, punog melodicnosti i
treptaja bosanskohercegovacke duse.
Godinama je nadopunjavao nase osjecaje
bitnosti nasih postojanja kroz interpretiranje
pjesama prenesenih iz davne bastine nasih
predaka. Njegove interpretacije su smirivale,
zanosile naseg covjeka, umove nase zbiije,
proslosti i sadasnjosti. Nije bio egoista - samo
za svoju dusu. Bio je lepeza otvorenosti svojih
interpretacija prema ljudima. Takvoga ga
poznajemo i takav ie ostao u nasim
sjecanjima. Dr Himzo Polovina je bio prikupljac
pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor,
odlican poeta i doktor - specijalista
neuropsihijatar. Bio je specifikum, interpret
prave mostarske i bosanskohercegovacke
sevdalinke. Njegov repertoar je obilovao
biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe
ogromno bogatstvo muzicke bastine istrgnute
iz zaborava.

"Bosni nije niko ostavio takav mekam i toliko
duše na tako malo trake… 1986. godine Himzo
presavio svoj tefter i preselio na ahiret… Nama
ostavio merdžanli derdan sa mnogo zrna, od
kojih je svako zrno jedna muslimanska
pjesma… Vecina tih pjesama bi umrla da ih
tako maestralno ne istumaci rahmetli Himzo…
KADA DRUGI NISU SMJELI ILI HTJELI,
RAHMETLI HIMZO JE DONOSIO BOŠNJACKO-
MUSLIMANSKE PJESME… Tumacio pjesmu, a
mi je volimo i ne zaboravljamo… Ni bošnjacko-
muslimansku pjesmu, ni Himzu. Lijecio dr.
Himzo Polovina svoje pacijente znanjem, a
razgaljivao dušu naroda muslimanskom
pjesmom - sevdalinkom…" (Omer Pobric:
Sevdah nadahnut životom… slobodom. Visoko
1996., str. 267.)

"Pjesme cijom se se interpetacijom Polovina
najviše proslavio jesu sevdalinke. U repertoaru
Himze Polovine dominiraju pjesme s ljubavnim
osjecanjima, koje ovaj interpretator
melodijskim ukrasima sugestivno prenosi na
svoje slušaoce… Pjesme koje je Himzo
Polovina odabrao cesto su varijante vec
publikovanih pjesama i one najrjecitije govore
o odnosu ovoga pjevaca prema narodnoj
umjetnosti koju interpretira. Ponekad ljepota
pojedinog stiha odluci koju ce varijantu
odabrati… (Pogovor dr. Ðenane Buturovic na
LP-iju: Himzo Polovina: Kliknu vila sa vrha
Porima. Jugoton, Zagreb, 1979., LP.)

"…Njime želim da podsjetim na njegovo
(Himzino) raskošno pjevacko umijece kojim je,
kao jedan od rijetkih umjetnika sevdaha,
ubjedljivo I SA NAJVIŠE AUTENTICNOSTI,
spajao bujnu prošlost osmanskoga doba sa
savremenošcu, utkivao u nas svojom
raskošnom duhovnošcu i glasovitim umijecem
najnježnije zanose iz naše tradicije, VRIJEME
ZAUSTAVLJAO: "Mehmed-paša tri cara služio,
zaslužio devet kula blaga, pa je sjeo misli
razmišljati, kud ce tako blago djevati…" (Rašid
Duric: Trajna tradicija. Bosanska rijec,
Wuppertal-Tuzla, 2000., str. 76.)

"…Svakom sevdalinkom slutimo i otkrivamo
sebe, tajanstva vlastite duhovnosti. Spoznajna
je otvorenost markacija estetske strukture
sevdalinke. Stoga je ova pjesma emanacija
muzicke i usmene tradicije Bošnjaka, njihove
psihologije i mentaliteta. U njenu kajdu, ritam i
stih se valja uživjeti, nad rijecju se zaustaviti,
oživjeti joj transcendentalno-metafizicki sjaj,
cjelovitu poezijsku viziju. TREBA DUHOM
DORASTI DO NJENA RAFINIMANA, KOJI OD
INTERPRETATORA, SOLO IZVODJACA I OD
MUZICARA IZISKUJE VISOK DUHOVNI NAPON.
Podsjetimo na jednu u naše doba rado
slušanu "sevdaliju", znanu po raskošnoj solo
izvedbi vrhunskog interpretatora Himze
Polovine: IMA L' JADA K'O KAD AKŠAM PADA,
KAD MAHALE FENJERE ZAPALE, KAD SAZ
BIJE U POZNE JACIJE, KAD TANAHNI DRŠCU
ŠADRVANI…" (Rašid Duric: Trajna tradicija.
Bosanska rijec, Wuppertal-Tuzla, 2000., str.
104-105.)

"To je pjevac koji raspolaze glasom veoma
ugodnog timbra, a svoju interpretaciju bazira na
SOTTO VOCE pjevanju sto odgovara ne samo
njegovim glasovnim mogucnostima nego
izrazitom interpretativnom daru koji se odrazava
u melanholicnom ukrasavanju i dinamicnom
cizeliranju pjesama koje izvodi." (ZVONIMIR
NEVŽALA, citirano iz: Ismet Cumurija:
TUMAC I BASTENIK SEVDALINKE: Povodom
13-godisnjice smrti Himze Polovine. Most, Broj
117-118 (28-29 - nova serija), godina
XXV/avgust-septembar 1999.)

"Mada u repertoaru Himze Polovine sve pjesme
nisu prave sevdalinke, vec ih ima koje su
stvarane kasnije na njihovim tradicijama,
njegovo pjevanje produzava melanholicnu
ljubavnu osjecajnost ove pjesme, izrazava
njenu osobenu atmosferu i aromu, oslikava
likove njenih junakinja i junaka, u tjesnacima
duhovnih rasipanja i kidaja, iznosi njenu
poetsku dusu, onu posebno sto je umjetnicki
oplemenjena ovakvim sazaljevanjem, postaje
tu ne samo posrednik i tumac, izvoran, vibranta
i autentican, nego i umjetnicki subjekt koji
svojim izvodjenjem vrsi izbor po emocionalnoj
srodnosti dajuci uz to pjesmi i dio svoga
vlastitog." (Muhsin Rizvic, predgovor na LP-iju:
Himzo Polovina: Kradem ti se u veceri. Jugoton,
Zagreb, 1976.)